Naši mali lažni životi … na Instagramu!

0
2299

Amalija jede avokado na integralnom hlebu. Pije zeleni čaj iz porculanskih šoljica nonšalantno postavljenim na satenskoj posteljini koja je usput posuta laticama crvenih ruža. Amalija kupuje samo u skupim prodavnicama, onima sa bahatim prodavačicama koje vas odmjeravaju skenerom za procjenjivanje bitnosti čim kročite u carstvo jedva popunjenih polica. Ona odsjeda samo u najskupljim hotelima gdje posteljina miriše na proljeće, šampanjac teče u potocima, za doručak poslužuju paštetu od lososa i kavijar, a pogled s jastuka puca na nepreglednu šumu njujorških nebodera.

Jedini konkretni posao u njenom savršenom životu je operacija silikona ili korekcija nosa plaćena kešom iz debelog novčanika ponešto starijeg, ali šarmantnog i uglađenog biznismena. Cvijeće, dijamanti i botox fileri – Amalijin Instagram život je čisti Hollywood. No, prava istina koja se krije iza ove šljokičaste bajke o modernoj Pepeljugi je ustvari puka manipulacija publikom koja bez razmišljanja „guta“ sve što joj se servira na društvenim mrežama i puši serviranu naraciju bez sumnje da je ustvari lažna. Jednostavnije rečeno, mala Amalija je muljatorka i to dobra. Šeta se po luksuznim hotelima izbjegavajući osoblje, krijući slika selfije u pozlaćenim liftovima rukama nakićenima praznim vrećicama iz fancy prodavnice. Amalija je lagala. Čitava Instagram muljaža Amalije Ulman ustvari je briljantan umjetnički projekat jedne djevojke koja je, fascinirana pop-kulturom i mikro-popularnim ličnostima današnjice, odlučila je lažirati vlastiti život ne bi li dokazala koliko je glupo i naivno vjerovati svemu što nam serviraju kroz praćenje nekoliko filtriranih fotki. Čini nam se da poznajemo lik, no jedino radi čega nam se to čini su kliše simboli bogatstva i društvenog statusa kojima je okružena- tone shopping kesa, pozlaćeni zidovi luksuznog hotela, dijamanti i satenske posteljine. Činjenica je da je to sve samo režija.

Kada bi Instagram bio film, žanr bi bio naučna fantastika, nikako dokumentarac. U virtuelnoj galaksiji ispunjenoj epskim momentima naših života provučenima kroz nekoliko hipsterskih filtera, svi smo mi ustvari obične male seronje. U vakumu odglumljenih identiteta stanuju samo oni trenuci koje želimo staviti pred voajerske oči svoje publike. Čak i kada otkrivamo sve, ustvari serviramo samo djelić naše estetizirane svakodnevnice. Samo ono na čemu želimo da nam drugi pomalo zavide. Nema kamenca na starim pločicama u kupatilu, dosadnih subota pred televizorom, histeričnih ispada uzrokovanih kojekakvim sindromima, nema zaboravljenih lazanja u rerni na kojima se rađa neka nova vrsta, ni outfita za po kući sastavljenih od prevelikih sponzorskih majica trgovačkih lanaca ukrašenih senfom iz sendviča.

U kraljevstvu Instagram većinom se jedu šarene voćne salate i aranžirani macaronsi i baš niko hleb od prekjuče ne pokušava smekšati u mikrotalasnoj. Sve su sobe u Instagram kraljevstvu krcate svježe odrezanim ružama, cipele leže razbacane po podovima, svi imaju briljantne stylinge kao da je svaki dan fashion editorial (i niko nikad ne izgleda kao kvartovski klošar), godišnje odmore provode na pješčanim plažama Balija, a zimi skijajući na Alpima. Nigdje ne piše na koliko su rata potpisali nenamjenski kredit i koliko će dugo radi toga za ručak jesti kajganu s onim, već spomenutim, hlebom od prekjuče. Nigdje nije naznačeno koliko je vremena bilo potrebno da se na bijeloj pozadini stola složi totalno fake kompozicija koja se sastoji od porculanskih šoljica, sunčanih naočara i nekoliko ljiljana. I macaronsa. Nikada u istoriji čovječanstva nije bilo lakše odglumiti savršen život.

Konzumeristička kultura počiva na ideološkom uvjerenju da samo-ekspresija donosi ispunjenje i usko je povezana sa samo-aktualizacijom, a to otkrivanje publici shvata se kao izvor blaženstva, a ne kao teret. Makar je, ustvari, prokleto zamorno. Instagram je platforma za preserans kroz megapiksele i maglovite sanjive filtere. Većina izrežiranih naracija u tom moru fenomenalnih života čisti je bullshit. Dok slika priča hiljadu riječi, ono što se ne vidi izvan pedantno odrezanih rubova priča mnogo, mnogo više. Priča život, ostalo je samo glumatanje. I dok mislimo da znamo sve o nekome jer u stopu pratimo njihove izrežrane male živote, činjenica je da ustvari nemamo blagog pojma šta se ustvari dešava. „If you can’t make it, fake it.“ Kada bi Instagram dogodovštine bile opušteni kafanski razgovori, bile bi lovačke priče na koje bi okretali očima. Možda fejkaš manje, a možda fejkaš kao profesionalac, ali na Instagramu smo svi mi Amalija Ulman, samo se neki prave da to ne shvataju.

OSTAVITE KOMENTAR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo Vas upišite vaše ime ovdje