INTERVJU: Tamara Milićević – Prvu reviju u Parizu nikada neću zaboraviti

Najangažovanija manekenka Serbia Fashion Week-a, Tamara Milićević iz Novog Sada, koja već mjesecima radi u Parizu i uspješno gradi karijeru u svijetu, za naš portal otkriva kako je počela da se bavi ovim poslom, koji su njeni ciljevi, kao i koliko je posao manekenke ustvari težak, iako se mnogima čini da nije tako. Tamara je u svijetu modelinga već 14 godina i veoma zrelo korača ka putu ostvarenja svojih snova. 

0
1890

Da li je manekestvo poziv za kojim si išla ili je naišao spontano?
Manekenstvo je za mene bio poziv za ostvarenje snova. Oduvijek sam voljela da se slikam, a i pistu sam ubrzo zavoljela, tako da je sve nekako krenulo spontano, ali sa željom i voljom. Počela sam manekenstvom da se bavim još kao dijete sa nekih deset godina, tako da već sada iza sebe imam nepunih 14 godina rada i iskustva u svijetu mode.

Kako izgleda jedan dan manekenke kada tog dana ima reviju?
Na dan kada imam reviju obično cijeli dan provedem na mjestu održavanja gdje imamo fitinge, probe, šminku, frizuru… mnogo toga se obavlja prije same revije i to je jedan od, mogu reći, najtežih poslova, jer se satima pripremamo za samo par minuta revije. Ja volim pistu, reflektore, muziku, publiku… tako da mi ni to ne pada teško.

Kako je došlo do toga da počneš da radiš u Parizu?
Sam početak i moj prvi odlazak u Pariz isplanirao je Eymeric Fransoa (dizajner visoke mode iz Pariza), koji me je zapazio, zavolio i pozvao da učestvujem u njegovom fashion show-u u Parizu i budem njegov gost na nedjelju dana. Bila sam presrećna, jer je svakom modelu san da ode i radi u Parizu. Tako sam upoznala taj divan grad i poželjela da nastavim tu da radim. Nakon nekoliko mjeseci kupila sam avionsku kartu, našla smjestaj i zajedno sa svojim momkom (sada vjerenikom) odletjela za Pariz u potrazi za agencijom. I tu je sve počelo. (smijeh)

Da li je Pariz ostvarenje svih tvojih snova ili bi otišla još negdje?
Pariz je samo jedan san, jedna prekretnica ili da kažem odskočna daska u mojoj karijeri. Svakako da je Pariz grad u kojem možete da radite sa najboljim dizajnerima svijeta, ali ja uvijek imam još neki novi san, neki novi cilj, za mene nikad nije to-to, uvijek može bolje i više. Nadam se skorijem putu u Njujork, a dalje ćemo vidjeti.  Kada ostvarim ovaj cilj postaviću sebi novi.

Kolika je razlika raditi kao model u Srbiji i u Francuskoj?
Raditi kao model u Srbiji i u Francuskoj je ogromna razlika. Prvo po pitanju samog posla gdje tamo na dan imam od pet do deset kastinga svaki dan, ponekad je nedjelja slobodna, a ponekad sam i tad na nogama i vrijedno radim. Tako da u Francuskoj model nikada nema slobodan dan – radi, ide na kastinge i uvijek je aktivan. Dok u Srbiji svijet mode nije toliko zaživeo i ne može da se poredi sa prijestonicom mode. Modeli generalno u Srbiji rade jako malo i svi putuju u inostranstvo u potrazi za poslom.

Jedna si od najuspješnijih novosadskih manekenki, sa kojom poznatom koleginicom bi voljela da radiš neku kampanju ili reviju?
Hvala na komplimentu (smijeh). Voljela bih da radim reviju ili kampanju sa Alesandrom Ambrosio, jer nju smatram pravim top modelom, prirodnom ženom, koja ima nešto nevjerovatno u sebi i zato je danas to što jeste. Možda se jednog dana nađemo rame uz rame kao Viktorijini andjeli, ko zna.

(smijeh)

Za kog dizajnera bi voljela da radiš revije, ako izuzmemo Karla Lagerfelda sa kojim si već radila?
Nekako sam do sada upoznala i sarađivala sa dosta poznatih dizajnera, bilo na fitinzima, fotkanjima, revijama, showroom-ovima, ali bih svakako voljela da prošetam u kreacijama Chanel-a, LV, Dior-a… I sve to ne smatram nemogućim, i zato ulažem mnogo i dajem sve od sebe, nadam se najboljem.
Koja revija ti je ostala u najljepšem sećanju?
Revija koja mi je ostala i uvijek će mi ostati u najljepšem sjećanju jeste moja prva revija koju sam maloprije spominjala – revija Eymerika u Parizu, gdje sam prvi put prošetala pred tako velikom publikom i dobila aplauz koji nikad neću zaboraviti. Tada su svi prišli da me upoznaju i pohvale, gdje sam odmah dobila ponude za slikanja, jer svi su primijetili da sam novo lice kod njih, a izgleda sam im se dopala. (smijeh)

Da li je biti manekenka previše zahtjevan posao? Šta ti najteže pada?
Svi nekako misle da je posao manekenke lak, da se mi samo sećkamo i slikamo. Ali ne, biti manekenka nije ni malo lak posao. Svako ko je godinama u ovom poslu i ko putuje i radi po inostranstvu zna o čemu pricam, a to je odvojenost od porodice, prijatelja, sam u drugom svijetu, drugi ljudi, drugi jezici, mnogo truda rada i zalaganja, mnogo šetanja i kastinga, nekad više padova nego uspona, mnogo umora i nespavanja, nekad bolova i žuljeva… I stvarno djevojke koje se bave ovim poslom svašta vide, čuju i prođu, tako da je manekenstvo veoma težak posao koji izgleda lako samo u očima posmatrača.

Koji komentari na račun manekenki te nerviraju?
Iskreno nikad ne obraćam pažnju na komentare, čak iako su lično upućeni meni. Jednostavno neki ljudi ne mogu da razumiju taj svijet mode i nikad neće shvatiti razliku između Srbije i svijeta, kao ni razliku između komercijale i pravog fashion-a – to je kao nebo i zemlja i ne vrijedi objašnjavati nekom ko ne želi da čuje i shvati. Naravno, daleko od toga da su nekada neki komentari opravdani kao na primjer kad je u pitanju izgladnjivanje, dijete… Tu se slažem i veliki sam protivnik toga. Ja sam prirodno mršava, genetika je učinila svoje i srećna sam što mogu da se bavim poslom koji volim bez puno muke.

OSTAVITE KOMENTAR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo Vas upišite vaše ime ovdje