BLOG: Moć poslovica

0
3132

Ovo je dio jedne kratke priče o poslovicama. Jako mi se dopada i željela sam da je podijelim sa vama.

Napisao je David Albahari, srpski pisac jevrejskog porijekla koji živi Kanadi. Uglavnom piše romane i kratke priče koje su često autobiografske.

David Albahari –  Moć poslovica

Kada sam bio dječak, nisam vjerovao u poslovice i mudre izreke. Danas, kada godine sve brže prolaze, uviđam da sam pogriješio. Znam da su žalopojke tipa “da sam to ranije znao, sve bi bilo drugačije” potpuno nepotrebne, jer je prošlost nepromjenljiva, ali ipak se ponekad upitam šta sam sve mogao da izbjegnem u životu da sam pažljivije slušao savjete tih esencija čovjekovog iskustva.

Na primjer, na svim mojim sveskama i udžbenicima iz gimnazije uredno sam ispisivao latinsku izreku: “Opasnost je u odlaganju”, dragocjeni savjet koji uglavnom nisam koristio dok sam išao u gimnaziju, ali koji je lijepo zvučao. To je, možda, jedini savjet koji sam, kasnije, kao pisac i prevodilac, uvek primjenjivao.

Odmah mi pada na pamet izreka koju su moji roditelji često ponavljali: “U se i u svoje kljuse”. Čovjek je, u suštini, sam na svijetu, ali ako vjeruje u sebe, lakše će podnijeti tu samoću. S druge strane, ako ga u toj njegovoj samoći spopadnu i kritikuju sa svih strana, onda treba da ima na umu drugu “konjsku poslovicu”: “Za dobrim konjem prašina se vije”. Tu poslovicu je moja majka nudila kao magičnu zaštitu od loših kritika, zlonamjernih komentara kolega i povremenih prezrivih ocjena nekih čitalaca. Iako mi je trebalo dosta vremena da se priviknem na identifikaciju sa konjem, makar i dobrim, onog trenutka kada sam je prihvatio, sve nedaće sa eventualnim negativnim kritičkim ocjenama mojih knjiga su skoro potpuno iščezle. Uostalom, negativna kritika se piše sa mnogo više iskrenosti nego mnoge pozitivne kritike, i tu iskrenost svakako treba cijeniti.

Koristan savjet nudi izreka: “Ne cijeni vola po rogovima, ni čovjeka po brkovima”. I dovoljno je prisjetiti se Hitlera i Staljina da bi se vidjelo koliko je to tačno. Doduše bilo je, i sigurno će još biti, glatko izbrijanih diktatora, što samo potvrđuje upozorenje da čovjek nikada, ipak, ne smije potpuno da se opusti. Kao što ne bi smio da pljeska sam sebi na uspješno izvedenom djelu ili na nekom postupku koji ga, uvjeren je, čini zaista dobrom osobom. Naime, u jednoj izreci piše: “Postoje samo dva savršeno dobra čovjeka: mrtav i nerođen”. Svi ostali, svi mi ostali, u većoj ili manjoj mjeri smo loši i možemo samo da se trudimo da postanemo bolji i pametniji.

Pa ipak, savršena dobrota je, bar teorijski, ipak dostupna. Mogli bismo lako da sakupimo pregršt poslovica i izreka koje bi nas, kada bismo ih dosledno primjenjivali, preobrazile u vlasnike skoro savršene dobrote. Mislim na poslovice kao što su: “Ako ne počneš, nećeš ni završiti”, “Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada”, “Orao ne hvata muve”, “Umjetnost je duga, život je kratak” i mnoge druge.

 Neke izreke su toliko hirurški precizne da skoro nanose bol. Jedna od takvih je ova: “Nije srećan onaj koji ima ono što želi, već onaj koji ne želi ono što nema”. Da, zavist je opasan otrov, kao i požuda ili halapljivost.

 Poznavanje poslovica ne predstavlja dozvolu za bezobrazluk, ali i to treba naučiti. Kao i onu jednostavnu izreku: “Ako želiš prijatelja, prvo postani prijatelj”.  Doduše, ne kažu ništa o tome kako prepoznati lažne prijatelje, ali već sam naučio šta to znači – neki dio posla, ma kakav on bio, treba ipak sami da obavimo.

OSTAVITE KOMENTAR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo Vas upišite vaše ime ovdje