BLOG: Milena, generacijo

1
1966

 

Od svih pjesama u kojima su me ljudi pronalazilli, najmanje volim je “Milena, generacijo“,  jer je vjerno opisivala jedan period mog života:

“…svakog dana putuje, živi kʼo podstanar, miriše na jabuke i uvijek kaže dobro je…”

I zato je “ova” Milena, poslije desetogodišnjih plaćanja rente tuđih stanova i bezbroj noći prespavanih u tuđem krevetu, jednog septembarskog popodneva, dok se u grču vraćala autobusom, u kojem je bio mali million znojavih duša, dok se držala za šipku, sva “slijepljena” , sa idejom neizvjesnošću gdje će se probuditi sjutra, jer sam tražila novi stan. Dala sebi cilj  – da mora ostvariti jedan san. Sad da me pitate kako se rađaju snovi, ne bih vam znala reći, sem da je spontano ili onda kada vas muka svakodnevice natjera da vam ne preostaje ništa nego sanjati.

Kupiću sebi stan!

Ne moram nikoga da čekam, kupiću sebi stan! Para nemam, ali imam dvije ruke i mozak, koji radi punom parom. Nemam “veza”, nemam ušteđevine, sem cipela i minđuša, ali kupiću stan. I, naravno, da mi se tada kroz glavu vrtjela scena iz “Seks i grada”, u kojoj Keri, postaje beskućnica, koja na kraju kupuje stan vjenčanim Tiffani prstenom svoje drugarice.

Ali, ovo nije NY, ti, Milena, nisi Keri i nema “Zverke” da ti ponudi ček ili drugarica da ti daju lovu.

Prvi put da sam, kao nesigurna dupla riba, čvrsto vjerovala da ću ispuniti cilj. Drugi nisu, sem, naravno majke. I prvi put me nije bilo strah. Čudno, jer sam ja od onih paranoika, koje je strah spriječio da dosta toga kažu i urade. No, možda sam previše sujetna da bih izašla na kraj sa porazima, jer uvijek od sebe očekujem kada uđem u bitku da izađem kao pobijednik.

Kada sam čvrsto odlučila da uđem u ovu priču, drugima sam bila smiješna, obična sanjalica, “pucačica na visoko”. Bilo je mnogo komentara tipa ”Ada, stani, jadna ne bila, udaćes se, nećeš ti takva za nekog golja“ ili “Nisi ti od bilo koga i bez bilo koga, pa da sama sebi kupuješ stan“,“Žensko! Viđela na film, misli ona da je to lako”…

Nijesu vjerovali, ni drugarice ni rodbina, niko sem majke, koju je imala kap “strefiti” kad je vidjela u kakav sam se poslednji podstanarski stan uselila. Znam, majko, mogla sam i bolje naći za te pare, ali, znam sebe, natjeraću se da kupim stan, jer neću više na tuđim energijama da spavam.  Ove “moje”, sa ukupno 41 crnom kesom za smeće, punom stvari, i tri kofera, zaslužuju stalnu adresu. I, neću, brate mili, više da mi paketići sa “Aliexpresa” stižu na roditeljsku adresu. Hoću svoju adresu, makar zbog tih paketića.

Da li iz inata, obijesti ili toga, da svima mogu da pokažem koliko sam jaka, zakucala sam u banke i moram vam reći, najviše su mi se smijale žene, koje su živjele na “grbači” drugih, muškarci, kojima su poslije petnestog roditelji od penzija davali za tiket, jer su bili lijeni da poslije radnog vremena “dignu dupe” i rade nešto.

Banka, za koju sam se odlučila, bila je ona u kojoj mi je fenomenalni Damir stisnuo ruku i rekao: “Bravo, pametna odluka!” Nastavio je sa pitanjem: “Koliko imaš ušteđevine?”  Odgovaram: “Nemam ništa, sem sebe”.  “Bravo, sredićemo to”, bilo mi je dovoljno da krenem u potragu. Dugu, toliko dugu, da mi se činilo da nikad neću naći stan. Pomislila sam da ću lakše momka naći nego stan, i našla sam! Možda mi je i ta energija i emotivna ispunjenost, ta još jedna jaka muška figura u mom životu dala dodatnu enegriju da se odlučim za stan, koji sam na kraju kupila.

Ja sam od onih ljudi koje ne pokreće novac. Neko funkcioniše tako “imam pare, mogu sve”, a ja na pogon ljubavi. Kada sam zaljubljena mogu ostvariti sve što poželim i onaj strah sa početka nestaje. Možda nepromišljeno, možda euforično, izabrala sam stan, u kojem sada živim. U kvartu, u koji sam, kao osamaestogodišnjakinja, prvi put došla da živim u Podgorici, sa nekim drugim snovima, koje očigledno nijesam imala hrabrosti da ostvarim ili mi zvijezde nisu bile naklonjene.

Na dan kada sam potpisivala ugovor i “vjenčala” se za banku, sjetila sam se početka svog samostalnog života, baš u toj ulici, sjetila sam se poluskuvane pašte, robe u mašini od tri dana, jer nisam umjela da je otvorim, ispijanja kafe u “Grandu” i Maši”, kad televizor nije radio, “grčenja” za račune, svih mamurluka, neprespavanih noći, više zbog ljubavi nego spremanja ispita… I, vjerujem, da tada nijesam sanjala da ću sa 32 godine juriti od notara do banke i kućiti se.

Kažu da je za ostvarenje želja potrebno jako malo. Vjerujem da su vam o tome pričali oni kojima su drugi ostvarivali želje. Za ostvarenje je, možda, potreban trenutak, ali do tog trenutka je, bogami, trnovit put, klizav, krvav, strm.

Želja  je zahtjevna i gladna i treba joj mnogo. Potrebno da se “poklopi” sve ono što nije u tvojim rukama. Zato je tako teško ostvariva i zato, kad nam se jednom pojavi, držimo se nje kao davljenici za slamku dok nam izmiče. Sve je to, izgleda, samo da ne izgubimo osećaj sreće kada je ostvarimo. I, da vam kažem, za ostvarenje sna potrebna vam je jaka kičma, koja će da iznese sve to, jako srce da preživi sve nagone za odustajanjem, čvrst karakter da slijedite to što ste naumili i, da se ne lažemo, jaka leđa. Da, ako padnete, dočekaju vas i podrže, da vas guraju  i kad zaškripi, a kad je ovaj moj san u pitanju i da “pripomognu”. Moja “leđa” su moja udarna trojka – mama, tata i brat.

Čitala sam dosta o tome da za ostvarenje snova treba vizuelizacija i onda se željeno desi, radiš na tome, radiš na sebi. Eto, ja nisam samo sam bila hrabra i luda i euforično zaljubljena, sa enormnim “šibanjem” adrenalina. Da sam vizuelizovala stan, vjerovatno bih znala kako da ga opremim. Ovako samo lutam i tako sam lutajući posjetila malu radnju “La floret” u kojoj sam našla preslatke stvarčice za svoj stan. Za sve vas, koji ste ljubitelji enterijera i detalja, to je prava adresa!

Za ovo fotkanje sam namjenski birala haljinu da bih je uklopila sa minđušama, jer, kao što sam ja ostvarila svoj san, tako su Milica i Sanja svoj san pretočile u izradu nakita. Neću vam puno dužiti o njima, jer mislim da ste sve, koje me pratite, upoznate sa njihovim radom.

I, tako, dragi moji, nadam se da ste se obradovali mom povratku i da se radujete što je Milena iz pjesme “ Milena, generacijo” otišla u zaborav, jer ova Milena više ne živi kao podstanar.

Haljina – Nataša Pejović (sestrina) 

Cipele – Everything 5 pounds

 

Fotografija – Radoje Burzan Inst/radoje.burzan

Make up  Tijana Tina Madžgalj Inst/tina_makeup_artist_pg

Instagram : milena_p_

IT mindjuse –  My dream by Sanja i Milica 

Instagram : my_dream_atelier

Location : La Floret  ( Moskovska br 103; Podgorica ) 

 

1 KOMENTAR

  1. Bravo Milena! Svaka cast za odlucnost i hrabrost! Zelim ti da provedes divne i samo srecne trenutke u njemu❤️🍀

OSTAVITE KOMENTAR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo Vas upišite vaše ime ovdje